Dali Katolici posjeduju viječni život?

Dragi prijatelju,

Sa velikim saosjećanjem postavljam pitanje; Dali katolici posjeduju viječni život? To činim iz razloga što je Katoličanstvo imalo moju vlastitu dušu u okovima 48 godina. Dakle, pišem s velikom ljubavlju za katolike. činjenica je ipak, da pri analizi službenih katoličkih učenja u kontekstu biblijske vjere, čovjek dolazi do nepobitnih zaključaka. Katolici koji čitaju moj članak doista mogu biti zahvalni što sam obazrivo istaknuo probleme, koje su vjerojatno oni sami dugo vremena izbjegavali.

Evangelici bi također mogli biti zahvalni što sam izložio lažne ekumenske pokrete kao što su „Evangelici i Katolici Zajedno“ i „Kršćanske Crkve Zajedno.“ Zamolio bih vas ljubazno da moj članak proslijedite svojim hrvatskim obiteljima i poznanicima u Hrvatskoj i inozemstvu. Hvala.

 

Dali Katolici posjeduju viječni život?

Richard Bennett

 

U svojih 48 godina katolicizma od kojih sam 22 godine proveo kao katolički svećenik, ja sam iskreno vjerovao u Katoličku Crkvu. Dosljedno tomu, bio sam uvjeren da ću nakon smrti ući u život vječni na temelju katoličkih sakramenata koje sam primio. Poput drugih svećenika, isto sam tako učio ljude da ako su vjerni Katoličkoj crkvi i umru u stanju “posvetne milosti“, oni će također ući u kraljevsko nebesko. S dubokim poštovanjem zato sada pišem na temu katoličanstva i vječnog života.

Budući da sam bio irski katolik, sjećam se dobro čvrstih okova koje je katoličanstvo postavilo oko moje duše; u biti, katoličanstvo je bilo sastavni dio mojeg bića. Zbog toga, sa velikim razumijevanjem i saosjećanjem pišem o odnosu kršćana sa Bogom Ocem i o odnosu katolika sa Svetim Ocem u Rimu. Odnos kršćana sa Bogom Ocem je ključna tema. Isus Krist je izjavio: 

“A ovo je život vječni: da spoznaju tebe, jedinoga pravoga Boga, i onoga koga si poslao - Isusa Krista.”[1]

Iz ove Kristove izjave logično proizlazi da ne spoznati i ne vjerovati u “jedinoga pravoga Boga” ima za posljedicu isključenje iz vječnog života. Međutim, od katolika se na prvom mjestu traži da vjeruje i zna da je “Crkva majka svih vjernika.”[2] To je iz razloga što službeno učenje Katoličke Crkve, kaže: 

“‘Vjerovanje’ je crkveni čin. Vjera Crkve prethodi, rađa, podržava i njeguje našu vjeru. Crkva je majka svih vjernika. ‘Nitko ne može imati Boga za Oca tko nema Crkvu za Majku’” (Stavka 181).’”[3] 

Dosljedno tomu, Katolik u svakodnevici rado ima odnos sa “Crkvom kao majkom” i s time zamjenjuje ono što bi trebalo biti odnos s Bogom kao Ocem. Suština ove supstitucije je očitakad se uzme u obzir činjenica stava pobožnog katolika, gdje on drži Papu kao “Svetog Oca.” Doista, katolička tiskovna agencija “Zenit” obično daje Papi titulu “Sveti Otac.”[4] I za prosječnog katolika, pojam “Sveti Otac” je istovijetan sa Papom.

Koncept Boga kao Oca

Značajno je uočiti da u Svetom Pismu, Gospodin Isus spominje termin “Otac” ne manje od sto sedamdeset puta. Isus Krist je specifično zazivao Boga, “Abba Oče”[5]. U Svetom Pismu taj isti pojam, “Abba Oče”, je objašnjen vjernicima ovim riječima, 

“Jer svi koji su vođeni Duhom Božjim, sinovi su Božji. Ne primiste, naime, duh ropstva, da ste opet u strahu, nego primiste Duha posinjenja u kojem vičemo: “Abba, Oče!” Sam Duh susvjedoči s duhom našim da smo djeca Božja. Ako pak djeca, onda i baštinici; baštinici Božji i subaštinici Kristovi, ako inače s njime zajedno trpimo da se zajedno s njime i proslavimo.”[6]

Uvidjeti ljubav Očevu preko intimnog naziva “Abba, Oče” daje istinskom vjerniku duboki osjećaj spoznaje da je osobno voljen kao dijete Božje.[7] Gospodin Isus Krist je ponudio sljedeću molitvu svima onima koji iskreno vjeruju u Boga kao vlastitog Oca,

“Sveti Oče, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao mi.”[8]

Nasuprot tome, službeni zakon Rimokatoličke crkve govori o nužnosti pokorenja nečijih najviših intelektualnih sposobnosti, uma i volje, ne Bogu nebeskom Ocu, nego Vrhovnom Poglavaru Rimokatoličke Crkve (Papi) u Rimu. Stoga, službeni zakon Rimokatoličke Crkve kaže,

“Iako nije znak pristanka na vjeru, religiozno pokorenje intelekta se mora dati doktrini koju Vrhovni Poglavar Rimokatoličke Crkve ili visoka škola biskupa odredi u vezi vjere ili morala…”[9]

Gospodin Isus Krist zapovijeda:

“Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom!”[10]

Nitko ne može služiti dvojici gospodara, a očito je iz izloženoga da je Gospodinova zapovijed u suprotnosti sa Papinom. Čovjek ne može biti nepristran između dva gospodara čiji su zahtijevi nespojivi i gdje pri tom obojica traže potpunu odanost. U tom konfliktu interesa, izbor između jednog i drugog nužno nastaje. Dakle, katolik treba odlučiti tko je zaista njegov Gospodin!

Nadalje, kako je Gospodin Isus Krist duboko cijenio pojam “Otac”, On je dao sljedeću zapovijed:

“I ne zovite nikoga ovdje na zemlji Ocem jer imate samo jednoga Oca - onoga na nebesima.”[11]

To je suština Kristove poruke u svezi našeg Oca na nebu. Dakle, Bog Otac je jedini dostojan slave i hvale, i pravi vjernik će se obratiti riječima: “Sveti Otac” samo Njemu! Unatoč tomu, Rimska crkva uči da je njezin Papa “Sveti Otac.”

Na primjer, Vatikanska internet stranica navodi, “Izjava Svetog Oca” u Vatikanskom Vrtu, u nedjelju, 8. lipnja 2014.[12]

Gospodin Bog je Suveren

Bog je milosrdan, sveznajuć, svemoguć i sveprisutan. Gospodin Bog je suveren sa potpunom vrhovnom i univerzalnom vlasti nad svim stvarima, kako na nebu, tako i na zemlji. Sveto Pismo kaže,

“Što god se Jahvi svidi, to čini na nebu i na zemlji, na moru i u bezdanima.”[13]

“Vi ste mi svjedoci, riječ je Jahvina, a Ja sam Bog, od vječnosti - Ja Jesam! I nitko iz ruke Moje ne izbavlja; što učinim, tko izmijeniti može?”[14]

“Jahve u nebu postavi prijestolje svoje, i Njegovo Kraljevska vlada nad svime.”[15]

“Može li se tko skriti u skrovištima da ga Ja ne vidim? - riječ je Jahvina. Ne ispunjam li Ja nebo i zemlju? - riječ je Jahvina.”[16]

“I nema stvorenja pred Njime skrivena, nego je sve golo i izloženo očima Onoga komu nam valja dati račun.”[17]

“On je slika Boga nevidljiva, Prvorođenac svega stvorenja, jer u Njemu bi stvoreno sve

na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja ili gospodstva, bilo poglavarstva ili vlasti; sve je stvoreno po Njemu i za Njega; On je prije svega,

i sve se u Njemu drži zajedno. On je glava Tijela, Crkve; On je početak, Prvorođenac od mrtvih, da bi u svemu on imao prvenstvo;”[18]

No čak i po pitanju suverenosti Boga, stav papinskog Rima je u potpunoj suprotnosti sa Svetim Pismom, što je evidentno iz sljedeće službene izjave Katoličke Crkve,

“Vrhovni Poglavar Rimokatoličke Crkve, zbog svoje pozicije kao Kristov namjesnik i župnik cijele Crkve, ima punu, vrhovnu i sveopću vlast nad čitavom Crkvom, vlast koju može uvijek neometano prakticirati.”[19]    

Dakle, Vrhovni Poglavar Rimokatoličke Crkve pripisuje sebi suverenu vlast nad cijelom Crkvom, što je autoritet koji pripada samo Gospodinu Bogu Ocu. Nebudimo u zabludi, Katolička Crkva je uistinu kroz povijest uporno i bahato preuzela i prisvojila sebi autoritet Nebeskog Oca.

Na primjer, Papa Bonifacije VIII je u 1302., u papinskoj buli “Unam Sanctam” odredio sljedeće,

“Nadalje izjavljujemo, kažemo, definiramo i navješćujemo svakom ljudskog biću da, po nužnosti za spasenje, oni su u potpunosti podređeneni Vrhovnom Poglavaru Rimokatoličke Crkve.”[20]

Ova užasna papinska arogancija je bogohuljenje na najvišoj razini!

Ljubav Boga Oca u činu Spasenja

Ljubav Bog Oca uvijek postigne Njegov cilj. Sveto Pismo kaže,

“U ovome se u nama očitovala ljubav Božja: Bog je Sina svojega jedinorođenoga poslao u svijet da živimo po njemu.U ovome je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego da je On ljubio nas i poslao svojega Sina kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.”[21]

U ovoj izjavi Svetog Pisma vidljivo je da su dizajn i namjera Boga Oca za spasenje grešnog čovjeka ostvareni kroz Isusa Krista. Uistinu, milost u pravom i doslovnom smislu je poklonjena, kao dar s neba. Dakle, kao što Sveto Pismo kaže, grešnici su spašeni milošću; i,

“to nije po vama; Božji je to dar. Nije po djelima, kako se tko ne bi dičio.”[22]

Vladavina grijeha je dakle prevladana vladavinom Božje milosti, kao što kaže Sveto Pismo, “tako i milost kraljuje!”[23]  Obilje milosti daleko nadilazi sva zla grijeha. Jednom kada se vjerni griješnik uzda u Isusa Krista kao jedinog jamca i kao jedinu žrtvu pomirnicu, on otrkiva ne samo da je oslobođen od svojih grijeha, nego i da takodjer “kraljuje u životu” putem Isusa Krista. Kao što Sveto Pisma navodi,

“Jer ako prijestupom jednoga smrt zakraljeva po tome jednomu, mnogo će prije oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti, kraljevati u životu po jednomu - Isusu Kristu.”[24]

U pokušaju imitacije Božjeg plana spasenja, Rimokatolička Crkva tvrdi da su za spasenje potrebni njeni sakramenti. Stoga, po njezinom službenom učenju, tvrdi se sljedeće,

“Crkva tvrdi da su za spasenje vjernika potrebni sakramenti Novoga saveza.”[25]

Dakle, Katolička Crkva predstavlja svojih sedam fizičkih sakramenata kao sredstvo za dobivanje milosti Duha Svetoga posredovanog kroz nju.[26] Pretenzija Vatikana je da predstavi svoje simboličke sakramente kao djelotvoran način za spasenje. No iako privlačan, takav način postizanja navodnog spasenja putem sakramenata, je ništa drugo nego prastara napast očitana u čovjekovu vlastitom trudu, radu i djelima kojima on misli da može steći ili zaslužiti naklonost Boga. Takva ideologija je pod vječnim prokletstvom jer izvrće Kristovo evanđelje.[27] Svećenici Katoličke Crkve administriraju sedam sakramenata. Ti svećenici, po tezi Vatikana,

„Svećenici su primili od Boga autoritet koji On nije dao ni anđelima ni arkanđelima ... Bog na nebu potvrđuje ono što svećenik radi na zemlji.“[28] 

U Novom zavjetu, nikakvo sakramentalno svećeništvo se ne spominje, nego jedino starješine i pastori.[29] Ovaj izvještačen sistem vjere Katoličke Crkve ruševan je teret za duše muškaraca i žena. Međutim, istina Isusova Evanđelja postavlja pred svakog čovjeka rješenje koje mu je u potupunosti dovoljno da bi se on uspješno suočio sa svim zlom. Snaga Evanđelja je dovoljno jaka da ljudima da mir duše i podigne ih u život i samo nebo. Isto Evanđelje uzrokuje onima koji su otkupljeni od Gospodina Isusa da se raduju slavnoj milosti koja proizlazi iz Njegovog plana za vječni život.

“A ovo je svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj je život u njegovu Sinu.”[30]

Vječni Sin Oca Boga ima život u vlastitoj suštini svoga Bića kao Božje riječi koja postade tijelom, kao sto je zapisano u Svetom Pismu,

“U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše uz Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku uz Boga Sve po njoj postade, i bez nje ne postade ništa od onoga što je postalo. U njoj bijaše život, i život bijaše svjetlo ljudima. I svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne shvati...Svjetlo istinsko, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na ovaj svijet. Na svijetu bijaše, i svijet po njemu postade, i svijet ga ne upozna. K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše. A svima koji ga primiše dade pravo da postanu djeca Božja; onima što vjeruju u ime njegovo, koji su rođeni ne od krvi, ni po volji tijela, ni po volji muževljevoj, nego od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama, i zagledasmo se u slavu njegovu, slavu kao Jedinorođena u Oca, puna milosti i istine.”[31]

Preko Sina Božjega vječni život je dan svakom istinskom vjerniku.[32] Međutim, Katolička Crkva uči da Božja milost dolazi kroz Rimokatoličke sakramente. [33] Svatko tko vjeruje u sistem katoličkih sakramenata i stavlja svoju dušu i povjerenje u sakramentalne liturgije, ne vjeruje u Isusa Krista samoga kao jedinu i dovoljnu žrtvu pomirnicu.

Katolik Vjeruje u Misu tj. Euharistiju

U centru Rimokatoličanstva je misa ili euharistija, definirana od strane Drugoga Vatikanskog koncila kao “izvor i vrhunac cijelog kršćanskog života.” Katoličanstvo tvrdi da je misa žrtva i da je žrtva Kalvarije i mise jedna te ista; ili, “jedna žrtva.” S tim u vezi Katoličanstvo drži,

“Kristova žrtva i žrtva euharistije su jedna žrtva: Žrtvenik je jedan te isti: taj isti sada sebe prinosi kao žrtvu kroz službu svećenika, koji je tada sebe prinijeo na križu; samo je način prinosa drugačiji. I budući da se u toj božanskom žrtvi koja se slavi u misi, isti Krist koji se ponudio jednom na krvavi način na žrtveniku križa sada prinosi na nekrvavi način ... ta žrtva je doista žrtva pomirnica.”[34]

Pojam beskrvne žrtve je proturječan sam po sebi. U poslanici Hebrejima istaknuto je naime sljedeće,

“Bez prolivene krvi nema oproštenja grijeha [35]

Beskrvna žrtva je uistinu besmislena nedosljednost koja može služiti samo u svrhu obmane. Gospodinova posljednja večera nije žrtva; nego spomen na Njegovu žrtvu. Vino i kruh simboliziraju Njegovu krv i tijelo koje je jednom i za sva vremena žrtvovano na Kalvariji. Istinski vjernik jede kruh i pije vino u spomen na Kristovu žrtvu pomirnicu sa zahvalnošću i hvalom dok čeka Njegov povratak na zemlju. Dakle ponovo je u ovom primjeru očigledna razlika u vjeri istinskog vjernika u svezi Gospodinove posljednje večere i vjere katolika u svezi mise ili euharistije.

Ne može biti više podsjećanja na grijehe protiv istinskog vjernika, niti srama zbog tih grijeha u trenutnom životu, niti osude protiv njega u budućem. Kristova žrtva je jednom za sva vremena. Njezina snaga je vječna. Sveto Pismo kaže 

“Nikakve dakle sada nema osude za one koji pripadaju Isusu Kristu.”[36]

Isus Krist Gospodin je pribavio savršeno, vječno spasenje za one koji iskreno vjeruju u Njegovu svršenu žrtvu. To nije slučaj za jadnog Katolika koji ustraje ovisiti o tzv. “božanskoj žrtvi koja se slavi u misi”.[37]

Katolik se ne Moli Samo Isusu Kristu, Nego i Mariji i Svecima

Istinski vjernik gleda na Isusa Krista kao jedinog posrednika,

“Jer jedan je Bog i jedan posrednik između Boga i ljudi - čovjek, Isus Krist.”[38]

Sjaj Evanđelja je u tome da je srce vjernika usmjereno samo na Isusa Krista, koji je izvor života. Katolik, će se međutim, također moliti Mariji i svecima. To je zato što Katolička Crkva službeno uči,

“Zajedništvo s mrtvima. Duboko svijesna zajedništva cijelog mističnoga Tijela Isusa Krista, Crkva je sa zajedno sa svojim hodočasničkim članovima, od najranijih dana kršćanske vjere, pridavala veliko poštovanje sjećanju na mrtve ... Naša molitva za njih je u stanju ne samo pomoći “njima, nego i učiniti njihovo posredovanje molitvom za nas djelotvornim.”[39]

Biblija uči da je samo Bog beskonačan, vječan i nepromjenjiv u svome biću, mudrosti, moći, svetosti, pravdi, dobroti i istini. Dakle, samo On čuje molitve, On je sve Sveti; jednom riječju, on jedini je Bog. Molitva usmjerena mrtvima, a ne Gospodinu Bogu samome, je bogohuljenje na najvišoj razini! Pozivanje ili zazivanje mrtvih; odnosno, prizivanje duhova, strogo je zabranjeno u Bibliji. [40] Kao jedini legitimni veliki svećenik, Isus Krist u potpunosti zadovoljava sve zagovorničke molitve koje su istinskom vjerniku potrebne; kao što Sveto Pismo kaže,

“Krist Isus, Onaj koji umrije, štoviše, koji bi i uskrišen, koji je zdesna Bogu i za nas se zauzima.”[41]

Dakle, jadan obmanjeni katolik koji ustraje sljediti rimokatoličku tradiciju prizivanja mrtvih ili molitve mrtvima, nema biblijsku bazu po kojoj bi ga Bog Otac čuo i uslišio. Sveto Pismo tvrdi da u potrazi za drugim posrednicima, katolici odbijaju jedinstvenu otkupiteljsku službu Gospodina Isusa Krista, koji je odabran od Boga Oca kao Jedini Posrednik Novoga Saveza milosti.[42]

Zaključak

U Svetom Pismu, vjernik gleda na Isusa Krista kao “Jahve, Pravednost naša.”[43] Sjaj Evanđelja je u tome da je srce vjernika usmjereno na Isusa Krista, koji je izvor života, i na kojemu vjernik pije sve više i dublje od rijeke života koja je na Kristovoj desnoj strani. Vječni život se može naći samo u Isusu Kristu, Njegovom savršenom životu, i Njegovoj sve-dovoljnoj žrtvi pomirnici.

“A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku - iz slave u slavu.”[44]

To je istinski fokus, jer vjernik uči sve više i više dosljedno gledati uvijek na Gospodina Isusa Krista samoga za život. Koliko je to u potpunosti drugačije od cilja i sudbine koju papinski Rim drži za ljude. Rim usmjerava katolike i čovječanstvo u cjelini, na cermonijalne sakramente i na svoju vladajuću hijerarhiju koja podupire te iste sakramente. Međutim, biblijsko Evanđelje ne uključuje nikakve ceremonijalne znakove; umjesto toga, vjernici su upućeni da slijede biblijski nalog da upere,

“pogled u Začetnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji poradi radosti što je stajala pred njim podnese križ i prezrevši sramotu sjedi zdesna prijestolju Božjemu.”[45]

Dakle Isus je Autor i Dovršitelj naše vjere: njen početak i kraj. “Uperiti pogled u Isusa” znači da s povjerenjem fokusimo svoje srce i um na Njega. U Njemu je milost. On je izvor svake milosti i opskrbljuje sve potrebe svakog vjernika. život Vjernika proizlazi iz Krista, i usmjeren je k Njemu; On je njegov početak i konačni kraj. Pravi život je taj koji se živi u osobnom i intimnom zajedništvu s Kristom, kao što je apostol Pavao rječito izjavio:

“Za mene je živjeti Krist.”[46]

To znači da kad je čovjek opravdan od svojih grijeha od Sve-Svetoga Boga samoga, on treba hoditi Kristovim putevima i preuzeti na sebe Kristov jaram i učiti od Krista, tako da duboko pije iz Božje Pisane Riječi i počinje slijediti ono što Sveto Pismo kaže, umijesto da osmišljava vlastite kriterije ponašanja i življenja. Gospodin Isus je suočio iskrene i predane farizejima vrlo jakim riječima. Oni su gledali na velikog svećenika Kajfu, kao na svog vođu i poglavara. Gospodin je izjavio tim farizejima sljedeće:

“Ako ne povjerujete da ‘Ja jesam’, umrijet ćete u svojim grijesima.”[47]

Poput farizeja, mnogi današnji katolici gledaju na Papu. Isto tako i danas, kao što je bilo nekada s farizejima, dok god bilo koji katolik nastavlja priznavati Papu kao “Svetog Oca”, on tim činom u suštini negira Pravoga Oca i Sina. Apostol Ivan kaže na tu temu,

“Tko je lažac ako ne onaj koji niječe da je Isus - Krist? Onaj je Antikrist koji niječe Oca i Sina.”[48]

U kontekstu Ivanove izjave, Antikrist je onaj koji niječe da je Isus kao Krist, po toj samoj tituli jedini otkupitelj grijeha i jedini medijator između Boga Oca i čovjeka (jer “Krist” znači “Mesija”).  Što je nadalje jasno iz Ivanovih riječi, je da su tvrdnje papinstva same po sebi istovjetne s tvrdnjama Antikrista.

Osoba koja ustraje u svojim grijesima, isto će i umrijeti u svojim grijesima. Gospodin Isus Krist je umro na mjestu pravog vjernika. Njegov život i konačna žrtva je jedina otkupnina za vjernika.

“Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.”[49]

To je cijena koju je Sve-Sveti Bog zahtijevao da bi Njegova pravda mogla biti zadovoljena za oproštenje grijeha. Kao rezultat Isusovog namirenja Božjeg zakona, istinski vjernik je preko Krista samoga, oslobođen zauvijek od kazne grijeha svojih i od Sotone.

“Jer plaća je grijeha smrt, a dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našem.”[50]

Takav dar Božji obuzima naša srca dubokom zahvalnošću, s kojom naviješćujemo,

“Jer je od Njega, po Njemu i za Njega - sve! Njemu slava u vjekove! Amen.”[51]

Ako je Gospodin milošću Svojom dotaknuo vaše srce, bilo bi mi drago čuti od vas. Možete mi poslati e-mail na hrvatskom ili na engleskom jeziku, na lucijat77@gmail.com  Puno hvala.

Dopušteno je od autora kopirati ovaj članak, ako se to učini u cijelosti, bez ikakvih promjena.

Dopuštenje je također dano ovaj članak publicirati cijelosti na internetskim stranicama.

Naša web-stranica: http://www.bereanbeacon.org/croatia

Ina engleskom:  http://www.bereanbeacon.org

 

 

 

[1] Evanđelje po Ivanu 17:3

[2] Katekizam Katoličke Crkve, paragraf 181

[3] Kateizam paragraf 181

[4] Članak pod naslovom, “’Sve to se ne smije uzeti zdravo za gotovo !’ Kaže Sveti Otac.” http://www.zenit.org/en/articles/all-this-must-not-be-taken-for-granted-says-holy-father  8/9/2014

[5] Evanđelje po Marku 14:36

[6] Poslanica Rimljanima 8:14-17

[7] “I bit ću vam Otac, a vi ćete biti moji sinovi i kćeri, kaže Bog Svemogući” Druga Poslanica Korinćanima 6:18

[8] Evanđelje po Ivanu 17:11

[9] Rimokatolički Kanon 752 http://www.vatican.va/archive/ENG1104/_P2H.HTM

[10] Evanđelje po Mateju 22:37

[11] Evanđelje po Mateju 23:9

[12] http://w2.vatican.va/content/francesco/en/speeches/2014/june/documents/papa-francesco_20140608_invocazione-pace.html#Distinguished_Presidents

[13] Psalmi 135:6

[14] Knjiga proroka Izaije 43:13

[15] Psalmi 103:19

[16] Knjiga proroka Jeremije 23:24

[17] Poslanica Hebrejima 4:13

[18] Poslanica Kološanima 1:15:18

[19] Katekizam paragraf 882

[20] Izvori Katoličke Dogme, Henry Denzinger-ov Enchiridion Symbolorum # 469

[21] Prva Ivanova poslanica 4:9-10

[22] Poslanica Efežanima2:8-9

[23] Poslanica Rimljanima 5:21

[24] Poslanica Rimljanima 5:17

[25] Katekizam paragraf 1129

[26] “Sakramenti daju milost, no osim toga, sam čin na koji se oni slave, omogućava vjerniku da najučinkovije primi tu milost na plodan način, i da štuje Boga pravilno, i prakcticira ljubav."

http://www.catholic.org/prayers/sacrament.php  

[27] “navješćuje li vam tko evanđelje protivno onom koje primiste, neka je proklet!”  Galaćanima 1:9

[28] Katekizam, paragraf 98, Sub-paragraf 3

[29] Pojmovi “nadglednik” i “starješina /pastor” koriste se naizmjenično, Djela apostolska 20:17, 28; Prva poslanica Petrova 5:1-4.

[30] Prva Ivanova poslanica 5:11

[31] Evanđelje po Ivanu 1:1-14

[32] Evanđelje po Ivanu 1:12-13

[33] http://www.adelaide.catholic.org.au/our-faith/sacraments

[34] Katekizam Katoličke Crkve, Druga Edicija, paragraf 1367(podcrtani format je dodan od autora)

[35] Poslanica Hebrejima 9:21

[36] Poslanica Rimljanima 8:1

[37] Katekizam Katoličke Crkve, Druga Edicija, paragraf 1367

[38] Prva poslanica Timoteju 2:5

[39] Katekizam Katoličke Crkve, Druga Edicija, paragraf 958

[40] Ponovljeni Zakon 18:9-11

[41] Poslanica Rimljanima 8:34

[42] Poslanica Hebrejima 9:24

[43] Knjiga proroka Jeremije 23:6

[44] Druga poslanica Korinćanima 3:18

[45] Poslanica Hebrejima 12:2

[46] Poslanica Filipljanima 1:21

[47] Evanđelje po Ivanu 8:24

[48] Prva Ivanova poslanica 2:22

[49] Evanđelje po Marku 10:45

[50] Poslanica Rimljanima 6:23

[51] Poslanica Rimljanima 11:36